Priča roditelja...

Naša priča nije drugačija od mnogih priča roditelja koje smo čuli, a koji su bili potpuno promjenjeni nakon što su saznali da im je jedno ili više djece L, B, G ili T. Ipak, dobro je čuti i ispričati te priče jer su svjedočanstvo radikalnoj transformaciji koja se može dogoditi u životima nemoguće tvrdoglavih ljudi. Bog je milostiv. 
Moj muž i ja smo se vjenčali ranih osamdestih unutar vrlo konzervativne crkve koja je gotovo nalikovala kultu. Kada kažem da je nalikovala kultu, govorim o tome da TV nije bio opcija, kao ni Božić, žene su bile podložne (a bilo je i zlostavljanja) i sl. Možete lako dopuniti praznine. Naravno, naša interpretacija Biblije nije ostavljala prostora kulturološkom ili povijesnom kontekstu. Svaki je stih bio Božji vječni zakon. Mi smo bili ona prava crkva. Svi vi ostali ste se samo igrali crkve, ali mi smo bili ona prava stvar. Možete si misliti koji smo stav imali o gay zajednici! Nisu samo bili jadni grešnici, već ozbiljna opasnost. Većina je njih bila dio subverzivne agende koja će potkopati stabilnost nacije! Nacije koja je izgrađena na kršćanskim principima, koja je već sama po sebi bila u ozbiljnoj nevolji s obzirom da se udaljila od svojih jakih kršćanskih korijena! Sebe smo vidjeli kao Božje, ponizne sluge koji stojimo uz istinu u ovoj preljubničkoj generaciji. Zanimljivo je koliko ponosni i arogantni možemo biti, a ipak misliti da smo tako ponizni. I Bogu je to moralo biti dosta mučno, budući da se umiješao na dramatičan način kako bi zadobio našu pažnju.

Bilo je to 5. veljače, 2004. godine. Tada smo već bili napustili tu ckrvu, skinuli smo pokrivala za glavu i slavili Božić, no zadržali smo konzervativne poglede i ništa se nije promijenilo glede LGBT zajednice. Taj sam se dan ranije vratila sa posla i nitko me nije očekivao. Dok sam ulazila na prednja vrata, pogodio me glasan razgovor pun frustracije koji se čuo iz jedne od stražnjih soba. Bio je to moj sin Michael, 19naesto godišnjak, koji je razgovarao na telefon, a ja sam čula svaku riječ. Ono što sam čula, potreslo me do srži! Kada je završio razgovor, tresla sam se cijelim putem dok sam lagano hodala prema njegovoj sobi. Progovorila sam gotovo šapčući, «Mike, jesi li ti gay!?» Jedva sam izgovorila ovu posljednju riječ. Pogledao me je i tiho kimnuo glavom. Osjećala sam se kao da me netko udario u stomak. Kako je to moguće?! Nismo ništa primijetili, nismo imali niti najmanju sumnju! I naravno da nam nije rekao, iako, što sam saznala kasnije, je to o sebi znao godinama!

Taj dan i svakog sljedećeg dana u tom tjednu sam Mikea 3 sata rešetala pitanjima i svime onime što me zabrinjavalo. Nakon dugotrajne rasprave, bila sam uvjerena u jednu stvar – Mike ovo nije izabrao. No, to mi nije pomoglo umanjiti napetost i strah kojeg sam u sebi osjećala. Jednostavno nisam mogla pomiriti svoju vjeru s ovom novom stvarnosti. Polako sam tonula u depresiju, a naposlijetku doživjela i živčani slom. Bila sam u rasulu. Moj je muž  emocionalno  to puno bolje odradio od mene, ipak, bio je uvjeren da je Mike izabrao takav životni stil te da mu je duša bila u opasnosti. Tako smo započeli godine tihe boli i borbe.

Michael je živio u dva odvojena svijeta. Nikome se nije outao u «našem» svijetu. Zamolio nas je da tu informaciju zadržimo za sebe te da mu damo vremena. Iz tog smo razloga bili posve sami u našoj borbi što je učinilo cijelu stvar još težom. (Sada malo bolje razumijem što mnogi od mojih gay prijatelja prolaze!) Nekoliko mjeseci kasnije, nakon što sam se oporavila od živčanog sloma te s Mikeovom dozvolom, odlučili smo tražiti podršku naše protestantske crkve. Nakon prvog sastanka, bilo nam je teško vratiti se. Ono što je trebala biti podrška pokazalo se kao vrijeme jecanja roditelja koji su dijelili svoju tugu i težinu. Gdje se u tome nalazila nada?! Savjetovali su nas čak da promijenimo odnos sa svojim sinom jer je zapravo uzrok te abnormalnosti bilo naše roditeljstvo. Dana mi je uputa da se ja trebam udaljiti od Mikea, a moj je muž počeo graditi automobilske motore s njime. Iako je Mike na to pristao zbog nas, znam da se ismijavao tome sa svojim prijateljima. Svi smo počeli shvaćati da je to glupost. Mislim, nismo najbolji roditelji na svijetu, ali stvarno, ako je to krivica roditelja da je dijete gay, trebalo bi biti na bilijune više gayeva u svijetu. Nismo dugo opstali u toj grupi podrške. Šest  smo se godina borili više manje sami, ljuti na Boga, no i dalje smo molili da se neki latentni heteroseksualni gen u Mikeu pokrene te da ga iscijeli. Nismo ni slutili da Bog samo što nije odgovorio na našu molitvu. Ne u tome da promijeni Mikea, već je radikalno mijenjao nas!

Znači, šest smo godina molili, borili se s Bogom i nadali da će Michael upoznati nekog dragog bivšeg gay muškarca koji će ga vratiti vjeri. No, Michael je bio više gay nego ikad; imao je dečka te se outao obitelji i prijateljima. Mi smo se isto tako «outali» te sve više povjeravali našim bliskim prijateljima. Većina njih je imalo suosjećanja te im je bilo žao, no, nitko nije prihvaćao. Jednog dana dok sam pričala sa prijateljicom s kojom se duže nisam čula, a uvijek smo poštivali njeno mišljenje, dobila sam veoma neočekivan odgovor! Ohrabrila me da posjetim blog Misty Iron kako bih saznala za druge poglede. Bila sam toliko zapanjena da sam odmah to i učinila!

Prvo nisam mogla vjerovati ono što čitam. Novi koncepti kao što je «Gay kršćanin», Strana A/Strana B, GCN te puno više toga. Sve je bilo tako novo ali tako ispravno! Gdje smo se kretali svih ovih godina! Kako smo mogli živjeti u takvom neznanju? Zašto ovo nismo našli svih tih godina? Shvatila sam da je razlog tome bio strah. Strah da ćemo biti zavedeni, strah da ćemo posrnuti niz strminu kroz široka vrata razdora! Nisam nikada bila svjesna toga koliko nas strah prožeti kršćansku zajednicu i koliko nas sprječava upoznati istinu! Bio je to «aha» trenutak – kao da je netko pokucao na naše glave i rekao: «probudite se!»

Prvih par mjeseci «preškolovanja» je za nas bilo kao da pijemo vodu u vatrogasnoj postaji – previše, ali tako uzbudljivo. Nismo se mogli zasititi! Uskoro su naši životi bili ispunjeni novim i predivnim prijateljima, mnogi od njih su bili LGBT. Jedan dragi gay prijatelj, Rob, nas je uzeo pod svoje okrilje i blago nas upućivao na našem putu. Bila je to ogromna pomoć. Nismo gubili vremena i počeli smo se miriti i ispričavati našim starim gay prijateljima prema kojima smo se loše ponijeli. Naravno, među njima je bio i naš sin koji nije mogao vjerovati svojim ušima. Nasuprot tome, naše je prosvjetljenje imalo suprotan učinak na sve one prijatelje koji su se molili za oslobođenje našeg sina. Iako smo izgubili neke prijatelje, dobili smo mnogo više novih!

Bili smo još zahvalniji našoj potpunoj promjeni kada nam se nekoliko mjeseci kasnije outala naša kćer Becky. Da se outala prije naše promjene, naše bi ju odbacivanje uništilo. No, budući da se promjena u nama dogodila, te smo vijesti prihvatili te smo bili sretni što je mogla slobodno izreći svoju borbu kako bi bez prepreka sebe mogla razumjeti. Bili smo u mogućnosti oduševljeno ju podržati kao i njenu suprugu dok su se vjenčale prije dvije godine. Sada smo oduševljeni da očekuju blizance!

U našem oduševljenu, moj muž je postavio slike vjenčanja na FB koje su rezultirale «ohrabrenjem» da napustimo protestantsku crkvu kojoj smo pripadali. Nakon višemjesečne potrage za drugom crkvom, upoznali smo Dannya i Abby Cortez. Kako bismo skratili priču, sada smo dio prekrasne crkvene obitelji!

Naši životi su potpuno promjenjeni na bolje! Naša je pardigma, koja je bi vrlo crno-bijela, rigidno stratište, sada je puno više siva i posjedujemo više pitanja od odgovora. Moram priznati da je to ponekad stravično, ali tako dobro. Iskreno možemo reći da je jedno od najboljih stvari koje su nam se dogodile imati dvoje gay djece! 

Definiraj me - Ryan Amador feat. Jo Lampert

Dostupno s HR titlovima